Ponovno pokretanje sustava

Kae bilo, frende?!

I kako započeti sad sve ovo, jel? Di je nešto, kako dignit motivaciju? Šta je bilo prošle sezone? Igra nam nije bila jača strana, rezultat još manje. Kad podvučemo crtu, teško je reći da smo prošle sezone ostavili neki veliki trag, osim možda u rubrici „kako ne treba“.

Sve u svemu, prošla sezona nije nam baš dala previše materijala za pohvale. Na većini frontova bilo je, blago rečeno, turbulentno. Tu i tamo pojavila bi se neka svijetla točka, čisto da ne kažemo da ih nije bilo, ali uglavnom su nestajale jednako brzo kao što su se i pojavile. Na kraju, tablica je ostala kao prilično neugodan podsjetnik na ono što smo “ostvarili”.

Kako sada dalje? Idemo probat jako. Ovaj put s puno više koncentracije, pametnijih odluka i malo manje onih odluka nakon kojih se na klupi pucaju pogledi sa pitanjem: „A šta je sad ovo bilo?“

No, samo pozitiva. Odradili smo pozitivu na Unešić Openu, lagana atmosfera, malo toXsičnosti, puno smijeha i sportova. Najbolji mogući ulazak u sezonu, a idealna prilika i da predstavimo kadar koji je, reklo bi se, manje-više isti.

Ali krenimo abecednim redom.

Ante Barbarić – Samozatajni Kaštelanin koji ponekad iznenadi sve kada odluči progovoriti. Tih, smiren i naočit, uglavnom vreba iz prikrajka i pomno prati situaciju. Nikad nisi siguran je li došao odigrati utakmicu ili samo napraviti detaljnu analizu s tribine, ali uglavnom je tu.

Ante Vrgoč – naš div iz Svetog Kaja. Čovjek koji je odavno prerastao u nešto više od običnog člana ekipe. Kad je na terenu, sve nekako izgleda jednostavnije lopta ide, obrana pati, a golovi se broje. Svaka majka bi ga za zeta, gospodje, požurite dok je još na otvorenoj sceni. A OXA, bez njega je nezamisliva.

Borna Šunjić – golgeterska forma očito postoji, samo što je Borna još nije uspio dovoljno dugo zadržati na parketu. Krene serija golova, uhvati ritam, a onda se pojavi ozljeda i kaže: „Dobro je, Borna, pokazao si dovoljno. Vidimo se iduću sezonu.“ Nadamo se da će ove sezone redoslijed ipak biti malo drugačiji, prvo golovi, pa tek onda sve ostalo.

Ivan Mikas – Prva sezona, klasa za sebe. Kad primi balun na protivničkoj polovici, šanse za gol naglo rastu. Osim, naravno, ako je branka potpuno prazna. Tada ipak treba stati na balun i malo razmisliti. Prošle sezone nosija je ekipu dok je imao snage, a usput postavio i svoj rekord golova u jednoj sezoni. Ove godine cilj je jasan, skinuti vlastiti rekord i pokazati da prošlogodišnji učinak nije bija slučajnost. Ako nastavi ovako, statističari OXA-e morat će otvoriti novu Excel tablicu. A možda i zaposliti još jednog čovika.

Josip Kovačević – Imamo i mi svog Kovu. Čvrst, jak i zahvalan. Obranu drži kao da mu je životni zadatak. Ne popušta nikome, ni profesionalcima, ni amaterima, ni onima koji su samo slučajno zalutali pred naš gol. Ozbiljan je dok spava, a vjerujemo da mu ni pranje zubi nije bez taktičkog plana.

Josip Strunje – vjetar se vezat ne može, tako ni on. Čas je tu, čas je u Arabiji, a već u sljedećem trenutku, dok na Gripama čeka let za Boliviju, pokušava ekipu posložiti i povezati sve konce. Čovjek više povezuje destinacije nego što OXA povezuju pasove. Samo je pitanje hoće li ove sezone, umjesto letova, uspjeti povezati i malo kontinuiteta na Gripama.

Karlo Kozmi – 10/10. Ali dolazaka, naravno. Vijača se preskače, ali utakmice OXA-e ne. Tek je došao, a već daje sve od sebe, ne propušta utakmice i polako se udomaćuje kao da je tu godinama. Njegovo „proljeće“ tek slijedi, za sada samo skuplja minute, a uskoro nadamo se i golove.

Mateo Livaja – energija beskonačna, tu je uvik, naravno. Ipak, kad je riječ o samoj igri, njegova prisutnost nije baš prevaga. Veće uspjehe ostvario je vodeći ekipu nego igrajući. Je li tko ikad vidio kako Claudio Ranieri igra nogomet? E pa upravo to OXA već neko vrijeme doživljava s Mateom. Više s crte nego na terenu, ali zato s jasnom idejom kako bi teren trebao izgledati. Idemo vidjeti što nosi iduća sezona i može li naš Ranieri izvući iz OXA-e još koju sezonu iznad očekivanja.

Toni Odžak – Prva violina stavila je potpis na papir koji je, po svemu sudeći, završio u Vatikanskom žurnalu. To je onaj igrač kojeg tražiš pogledom kad utakmica ode u krivom smjeru i kojem daješ balun kad više ne znaš kome bi ga dao. Nekad je bio prva violina, kapetan bez trake, motor i lice ekipe. Nedilja je njegov dan, kaže. Ova sezona mogla bi biti biti ili ne biti. Ili će mu ekipa ponovno zapjevati: „Još te se samo rijetko sjetim“, ili ćemo svjedočiti konačnom povratku? Ostaje nam samo vidjeti je li prva violina popravila žice?!

Vice Vrdoljak – Benjamin Button OXA-e. Četrdesetu je prešao već prošle sezone, ali godine kod njega očito idu nekim svojim redoslijedom. Živi primjer OXopedije, iskusni lisac i majstor pokušaja guranja kroz noge. Iskustvo je tu, znanje je tu, noge su… pa dobro, noge ćemo za sada ostaviti kao otvoreno pitanje. Nadamo se da će ove sezone biti špiceva.

Pojačanja

Sada još da predstavimo i pojačanja za novu sezonu. Ipak treba malo kvalitetnije popuniti kadar.

Karlo Boknović – Vidjeli smo ga, znamo ga. Lagan kao perce, ali kad mu netko stane na žulj, odjednom postaje nepremostiva prepreka za protivničke igrače. Ove sezone prvi put kao igrač OXA-e, a od njega se očekuje da procvjeta i počne dijeliti balune našim sidrunima. Ako se uklopi kako treba, OXA bi u njemu mogla dobiti još jednu ozbiljnu opciju, onu koja zna napraviti višak, otvoriti prostor i, što je najvažnije, poslužiti balun tamo gdje treba.

Bruno Miličević – jedinica. Rekli bi, napokon jedinica. Keke je ovo sanjao. Nakon dosta pokušaja, konačno imamo čovjeka između stativa koji djeluje kao da je tu da ostane bez uvrede ikome prije njega. Stabilan, standardan i, što je najvažnije, golman. Rukomet mu je očito postao lagan pa je odlučio prijeći na nešto malo zahtjevnije. Puno sreće i što više clean sheetova, jer ako ništa drugo, obrana će odsad imati nekoga kome može prebaciti krivnju.

Duje Sesartić – ne treba puno pisati. Ostvario mu se dječački san, sanjan još dok je po favelama Ninčevića tukao balun. Samo što je trebalo pričekati da postane veteran da bi ga konačno ostvario. Godine su prošle, ali san nije. El Fenomeno iz Ninčevića. Kasno cvate, ali kad već cvate neka traje.

Rezervisti

Svi znamo što znači biti rezervist. Oni su ekipa, oni su srce. Tu su kad triba i kad ne triba. Nepremostivi, čvrsti kao temelji kuće, vjeruju u ekipu i stoje iza nje. Možda nisu uvijek prvi izbor, ali kad zagusti, zna se kome se okrećeš.

Krešimir Vukman – naš Keke. Odveo nas je u 2. ligu i tamo, čini se, malo zadrijemao. Ali ne spava, on samo kunja. Čeka poziv, drži se spremnim i svoje mjesto velikodušno prepušta mlađima. Trubadur iz Pirovca, čovjek koji je svoje odradio, ali još uvijek nije rekao zadnju.

Marin Strikić – željena jedinica, nasljednik Kekea. Plan je bio jasan, pozicija poznata, sve je izgledalo kao gotova priča. Ali, ali, ali… život čudne priče piše. Umjesto jedinice, ostaje ratnik s pozivnicom u džepu. Nikad ne znaš kada će zatrebati.

Antonio Skelin – stari lisac. Nos, kuka i iskustvo koje se ne može kupiti. Gradio je ovu kuću dok se polako počela raspadati, ali nije odustajao. Onda su ozbiljne ozljede učinile svoje. Ipak, nije nas napustio. Tu je, čeka svoj trenutak i dat će sebe ponovno kad zatreba. Jer kako kaže: „I opet ćemo skupa stati.“

Marko Ložančić – Tsubasa Ozora. Na popisu više želja nego realnosti, ali kad se pojavi, sve se mijenja. Dok OXA trenira, on iz austrijskog Rieda šutevima zagrijava naše golmane. Daleko je, ali oko i dalje vidi gol. A kad se vrati, možda ponovno gledamo onu njegovu posebnu epizodu.

Petar Prolić – nogometni teren silom prilika zamijenio je stomatološkim stolcima. Dijete kluba, omladinac i student, ove sezone je na posudbi u Zagrebu. Dok čeka svoju priliku, brusi neku drugu vještinu, ali svi znamo gdje mu je mjesto. Čeka se povratak u rodni grad, rodni klub i, naravno, ponovno na parket.

Dino Đogas – zovi Dina, Dino dolazi. Na Dina se računa, a kad je tu, znaš da je tu 100%. Starosjedioc, Yoda, OXA-in Petar Krešimir. Da ga zoveš deset minuta prije utakmice, nema problema. Sjedne na X-max, stiže prije nego što uspiješ završiti rečenicu i već je u zapisniku. Bez zagrijavanja, bez pitanja, bez puno filozofije. Samo: „Di triba?“ i spreman je.

Nedilja nakon mise. To je naš dan.

Postoji li besmisleniji dan za nogomet?! Postoji, naravno, nemojmo se lagat. Prokockali smo ga prije dvije godine, ali nadam se da ćemo se ove sezone sabrat, zabavit i, za promjenu, ovaj put ne borit za dno tablice.

Jer realno, cilj nije previsok.

Samo da na kraju sezone ne moramo opet govoriti vec uhodanu frazu: „A jebiga, bit će bolje dogodine.“