Usidrili smo se – ali, naravno, na dno tablice

Pokosile su nas bolesti, u svlačionici više se osjeti miris kremica nego miris pobjede, a kulminacija onog našeg „drugog poluvrimena“ završila je ipak poštenom pobjedom protivnika. Nisu bolji, ali jesu bili bolji. Zna se, gleda se samo broj postignutih pogodataka

Nakon rošade i promjena u zadnjim trenucima skupilo nas se ipak sedam, kakvih-takvih. Kreće utakmica lagano, bez tenzija i bez brzanja, kao da igramo iza zgrade bez reflektora i bez publike. Ništa-ništa s obje strane, čvrsta i odmjerena igra bez pravih prilika. Ipak, prvu polupriliku radimo mi… ili bolje rečeno, krenemo je raditi, pa odustanemo putem. Krećemo u kontru, Vrgoč kreće sam put golmana, ali odluči odigrati u stilu Mandžukića protiv Španjolske – zapinje na balun. U sljedećoj sekundi kontra na drugu stranu i primamo lagani zgoditak. Klasično spavanje na drugoj stativi, nije da nismo se složili da ne možemo spavat na drugoj stativi po milijun puta. To nas ne pokoleba previše i držimo se, iako protivnik niže još par udaraca, ništa vrijedno spomena, ali za razliku od nas, barem pucaju. Mi imamo inicijativu, ali ne događaju se nikakvi šutevi. Ipak, iz nekog odbijanca, Kovačević šalje balun prema Livaji koji lijevom nogom poravnava rezultat. Okuražili smo se i krenuli, ali hladan tuš, skoro u istoj minuti primamo još jedan. Šut u blok, odbijanac, njihov igrač istrči cijeli teren i zabija iz mrtvog kuta. Gol kakav samo on i Keke znaju objasniti. Do kraja poluvremena držimo balun, ali šuteva ni za lijek. Protivnik promašuje jednu egzibiciju na drugoj stativi u stilu Ilije Sivonjića, pa ipak ostaje 1:2 na poluvremenu.

Drugo poluvrijeme, trepnuli smo a na semaforu je 1:5. Nestali u 120 sekundi. Totalna nebriga, kaos, katastrofa u obrani, blokovima, na branci, oko branke, na tribinama, klupi, kantunu za opremu, sve pucalo po šavovima. Svaki njihov šut završava u mreži. Slabi na balunu, slabi u bloku, slabi u svemu. Na 1:7 se “budimo”. Ma kakvo buđenje, možda su oni zaspali. Ali ajde, dižemo presing, krademo balune, igramo brza dodavanja i duple paseve, i u 90 sekundi stižemo na 4:7. Kovačević, Vrgoč i Šunjić zabijaju lagane golove u situacijama jedan na jedan. Protivnik zove time-out izgleda da su se malo uzdrmali. Ali džaba. Odmah nakon toga Livaja–Vrlić veza proradila kao Boban i Šuker u Francuskoj ‘98… ali Livaja faliva nešto što se zatvornenih očiju sprema. Dva metra od gola, po sredini, a on faliva branku. Umjesto 5:7, njihov golman kaže da je obranio i poklanja nam korner, kao “nije to bila neka šansa”. Ne posustajemo, ali golmana se nešto pita; Šunjić pogađa prečku, čisto da provjeri je li centrirana po FIFA standardu. Vrlić jedan na jedan nije zavrsio zgoditkom. Još par pokušaja, ali balun jednostavno prestaje slušati. Pred kraj, njihova kontra 3-na-2, lagano zabijaju za 8:4 i to je to.

Sljedeća utakmica bit će zaokružena priča prve polovice sezone. Vidjet ćemo gdje smo, Kepijevi Anđeli ili OXA na začelju. Od visokih ambicija do borbe za živu glavu. Vrijeme je da postanemo ozbiljniji — i oni koji dolaze, i oni koje još čekamo da se pojave.