Moglo se. Ali nije.
Još jedna utakmica u nizu u kojoj su bodovi bili na dohvat ruke, ali ruke su, čini se, bile kratke. Sastav u kojem smo došli bio je, blago rečeno, polovičan. Nažalost, i protivnik je igrao s onima koji su tu – ali ne toliko bolje.
Prvo poluvrijeme – poezija! Igra, trka, otvaranja, akcije, prilike… Prölinho se probudio iz zimskog sna i zabio dva komada, noseći ekipu na leđima poput umornog poštara.Nije neopaženo prošao potez u režiji frizera. Nakamura je izveo dribling za highlight reel, nanizao dva protivnika, ali na kraju je gol ostao samo teorija. Kekeneurer se istaknuo obranama, hladno je hvatao udarce u ruke, demotivirao protivnika – i vjerojatno bi poluvrijeme zavrsio bez primljenog pogotka, da se nije potkrala klasična greška u lošem pasu zadnja dva igrača.
Drugo poluvrijeme – horor priča. Klupa kratka, mirnoće ni u tragovima, a šanse su dolazile i prolazile kao autobus koji nitko ne hvata. Sami na golmana? Nema gola. Dobra prilika? Bez udarca. I onda, naravno, zakon nogometa – ako ne zabiješ, primiš. Nekakav otpadak na drugoj stativi završio je u mreži te se rezultat poravnava na 2:2. Mi, umjesto da odgovorimo, odlučili na ono naše, odigrati dramu “Odiseja” i gledati kako protivnik polako preuzima kontrolu.
Imali smo priliku vratiti vodstvo, ali završnica je ostala u svlačionici. A onda – trenutak koji mijenja tijek utakmice. Nakamura pada nakon kontakta koji ni VAR ne bi uspio pronaći ni uz pet zumiranja. Klupa je još tanja, energija je pala, zraka je nestalo, zamjene se traže, Livi ulazi, utakmica izgleda vodi prema potpunoj kapitulaciji. Primaju se 2 pacerska gola, pokušav se sa golman igračem, ali više je izgledalo kao potapanje podmornica nego prilika za golom. Protivnik sprema još jednog za konačnih 5:2.
Drugo poluvrijeme? Potpuna suprotnost prvom. Nedostajalo je agresije, odlučnosti i onog “griza” za ničije lopte, koje su – kako to obično biva – uvijek nekako postale protivničke.
No, sezona je duga. Ostalo je još 14 utakmica. Dovoljno vremena da ispravimo greške. Ili da ih barem učimo prihvaćati sa stilom.
