Ima li svjetla na kraju tunela ?
Još jedna katastrofalna predstava MNK OXA – nadigrani, razbijeni, protivnik za klasu bolji. Dvoranom još odjekuju stative, a Keke vjerojatno neće spavati od zvonjave u ušima. Možda je to i razlog tolikih primljenih pogodaka – nismo navikli na tako visoke tonove. Ni tribine više nisu što su bile, čak su i najvjerniji gledatelji odustali, osim Antonija, koji se, valjda iz znatiželje, odvažio vidjeti ovu tragediju iz prve ruke.
Šalu na stranu – pristup ekipe je ispod svake ozbiljne razine, a najviše onih kojih nema. U utakmicu ulazimo s dvije zamjene, idemo bacit na balun iza zgrade, dok protivnik ima igrača kao da popunjavaju knjigu žalbe. Plan? Umrtviti igru i pokušati preživjeti. No, protivnik nas je pritisnuo visoko, nije nam dao disati, a kako među nama nedostaje vjere i povjerenja, nervoza je učinila svoje. Ipak, nakon prvog poluvremena gubimo “samo” 2:1, iako smo mogli primiti barem duplo više. Da stvar bude gora, Josip se ozlijedio, pa ostajemo s jednom izmjenom – kao da nam već nije dovoljno loše.
U drugo poluvrijeme ulazimo s dogovorom da ćemo igrati čvrsto, nisko i čekati priliku iz kontre. Plan zvuči dobro na papiru, ali čim je sudac označio početak – pila nopako. Odmah primamo pacerski gol za 3:1, ubrzo i za 4:1, a nakon toga se raspadamo u potpunosti. Više se ni ne može nazvati nogometom – igra divljaka, bez glave i repa. Protivnik nas miriše kao ranjenu lovinu i ide po krv. Završava 6:2, rezultat čak i nije toliko sramotan, koliko su protivnici prilika promasili. Ostaje gorak osjećaj nemoći nakon utakmice.
