The Intouchables

Što je zajedničko velikanima poput Gabriela Jesusa, Jurriëna Timbera, Yersona Mosquere, Rodrija, Enesa Unala, Orela Mangale, Lisandra Martíneza… i sada, na toj listi, Antoniu Skelinu?

Krenimo redom. Već na početku – gužva na širini, utakmica kasni dopuštenih 5 minuta, što odmah sugerira brojnost – skupilo se veteranskih 5+1, ali pravih, ekipnih 5+1.

Utakmica počinje protivničkom greškom koju naš Prolić hladnokrvno pretvara u vodstvo 1:0. Igra se kreće s centra već drugi put unutar iste minute. Prilike se nižu s obje strane, a rezultat brzo postaje izjednačen. Igra izgleda kao da nijedna ekipa ne mari previše za obranu – kao da je cilj zabiti više, a ne primiti manje. Nažalost, to nije stil koji nama odgovara.

Ipak, Ante povećava vodstvo na 1:3 nakon serije stativa i prečki s obje strane. U napadu gorimo, ali natrag — u stilu remorkera — sporo, neorganizirano, nespremno. Ekipa Japirka u završnici poluvremena djeluje ozbiljnije i agresivnije te preokreće rezultat na 4:3. Dojam poluvremena? Prilike na našoj strani izgledaju konkretnije, ali protivnik ima više posjeda i opasniji je.

Počinje drugo poluvrijeme – i ono naše poznato – crna rupa taktika. Gubimo se, protivnik prebacuje u višu brzinu i počinje dominirati u svim segmentima igre. Gotovo svake minute primamo pogodak, a utakmica se polako privodi kraju.

Devet minuta prije kraja dolazi do ključne prekretnice sezone – ozljede koja mijenja sve. Antonio Skelin doživljava puknuće tetive. Kraj. Pad. Nema više igre s golmanom-igračem, ali zapravo nema više nikakve igre – s obje strane sve izgleda kao 2 na 2, nitko se ne vraća, nitko ne ide naprijed.

Završnica utakmice je kaotična za gledatelje, konobare, šinjorine u teretani na pokretnim trakama, igra se raspada, a konačnih 10:3 za protivnika je – zasluženo.