Iz dvojke u jedinicu.
Atmosfera korektna, tribine prazne kao gradski bazen u veljači. Igralo se čvrsto dok se moglo, a dogovor je bio jasan: bit ćemo čvrsti i konzistentni. Konzistentni smo i bili – barem u namjeri.
Početna postava se već lagano formira: Šunjić, Prolić, Livaja, Vrgoč, a na branci povratnik Vukman. Sitne rotacije, ali kostur je tu, poznat kao stari kauč – ne izgleda lipo, ali znaš di ti je šta. Utakmica kreće lagano s naše strane, dok protivnik od prve minute pokazuje da ovo neće biti šetnja rivom. Oni kontroliraju balun, pucaju iz svega i svačega, ali mi se branimo odlučno. Blokovi lete, noge se bacaju, a Vukman odlučuje odigrati poluvrijeme života. Skupio je noge, zaključao je vrata i stavio natpis: “Ne primam do pauze.” Naprid, standardno naše. Teško, radno, puno trke, malo ideje. I onda 10. minuta. Naš aut, Vrgoč pronalazi Mikasu na centru, ovaj prolazi protivnika, svi čekaju šut, a on hladno gura na drugu stativu Proliću. 1:0. Protivnik ima igru, mi imamo rezultat, nogometna pravda kakvu znamo i volimo. Do kraja poluvremena ništa novo. Mi bez prilika, protivnik bez gola, Vukman već na dvoznamenkastom broju obrana. Na odmor idemo s vodstvom i osjećajem da smo možda ipak malo previše dobili za ono što smo pokazali.
Ako je prvo poluvrijeme trajalo 15 minuta, drugo je za nas trajalo otprilike 60 sekundi. Nije baš 60, ali osjećaj je tu negdje. Snaga pada, protivnik diže presing, a mi odgovaramo, šutnjom i povlačenjem. Jedan korner, isti kao i svi prije, blok, šut izvanka, i ovaj put Vukman ipak kapitulira. 1:1. Dolazi i Bušić, ostavlja trag u obliku žutog kartona, i to je uglavnom to. Protivnik nastavlja pritiskat, mi kasnimo u reakcijama, a oni iz polukontri dolaze do 3:1. Igralo se još malo, mi smo “naprid”, ali bez udarca, bez panike, bez konkretnog plana. Četvrti gol dolazi iz lijepe, smirene akcije protivnika, onako kako se uči na treninzima. Pet minuta prije kraja uvodimo golmana-igrača, što rezultira ekspresnim pogotkom u praznu mrežu nakon lošeg pasa. Nogomet zna biti brutalan, ali pošten. Do kraja malo čuvamo balun, bez drame, bez prijetnje. I onda, za kraj, Vrgoč prima neki čudan pogodak – ni sami ne znamo kako, ali ni nije više bitno. Konačnih 6:1.
Uvjerljiva predstava protivnika, a mi jednostavno premalo prema naprid. Nema veze, reklo bi se, sad se možemo koncentrirati na prvenstvo. A i kladionica je već odradila svoje.
