Tragedije male dvorane

Petak – pjesma.
Subota – jedva smo nešto nabacali ljudi da nas uopće bude za klupu.

Selo, Pivanje, Gripa tip A, Zidanje, Petar Dragojević, koncerti, babine, orkansko jugo – sve se nešto slomilo prid utakmicu. Do zadnjeg se nije znalo tko će doć, a tko će javit da “ipak ne može”. A put vodi – naravno – u malu dvoranu, misto di slabo pamtimo pozitivne rezultate. No, krenimo redom.

Počinjemo u sastavu: Kovačević – Prolić – Vrgoč – Bušić – Livaja.
Na klupi debitant Strunje, prekaljeni Benjamin Button u obliku Vrdoljaka (svaku utakmicu izgleda mlađe, a sporiji nije), te samozatajni Barbarić. Na tribinama samo duhovi.

Utakmica lagano počinje. Tempo sporiji, zainteresiranost s obje strane mlaka, ali mi ipak ulazimo agresivnije i stvaramo prilike. Otvaranje je naše – Vrgoč puca jako, golman se proteže i skida balun sa stative. Nedugo zatim Livaja na boku uzima balun uz crtu,radi lažnjak i puca livo, misleći da je branka prazna. A Bušić stoji sam na deset metara, toliko sam da nam se čini kako će, kad se opet vratimo u tu dvoranu, i dalje tamo stajati – sam. Nastavljamo pritiskat. Prolić ima dvije situacije jedan na jedan s golmanom, ali nažalost bez realizacije. Prijetimo stalno, ali protivnik se nekako brani. Oni nemaju puno, držimo ih na uzdama – sve do jednog šuta. Polukontra 2 na 2, protivnik gađa drugu stativu, balun pogađa Strunju u stajnu nogu, Kovačević ide lijevo, balun desno – Oxa 0, protivnik 1. Praktički vodstvo ni iz čega, a mi imamo sve osim gola. Nastavljamo. Vrgoč još jednom puca u rašlje, ali golman opet vrhunski brani, ide Vrgoč i sam na golmana, ali na tren je zaboravija da ne igramo na Poljudu, da nema toliko terena, te zavrsava slabašnim šutem. Valja spomenuti i pokušaje Bušića i Strunje izvana, ali bez veće opasnosti.

Idemo u drugo poluvrijeme a dogovor je jednostavan: “Sve isto – gol mora doć.”
Ali drugo poluvrijeme može se sažeti ovako: što više pucamo, to lopte idu dalje od gola. U jednom trenutku smo ozbiljno zaprijetili semaforu – srećom, zaštićen je pleksijem, inače bi to bila nasa najveca ugroza vrataru u drugom poluvrimenu. U početku malo puštamo protivnika, ali brzo ubacujemo u višu brzinu i stišćemo. Šutevi idu – ali debelo poviše gola. Protivnik prijeti samo iz polukontri, što uspješno branimo. Imamo balun, ali nemamo ideju kako probiti blok. Iz jednog šuta u blok, protivnik je sekundu brži od Livaje, Livaja radi faul, ali balun prolazi i ide se 1 na 1 s Kovačevićem – 2:0. Mi imamo igru, posjed, šuteve… oni imaju golove. Dajemo gas, ali možemo gasirat koliko hoćemo – nema ugroze za njihovog vratara. Puno odgođenih šuteva, a oni koji nisu – u nebesima. Bušić puca par puta dobro izvana, ali golman je dobar da bi primio ovakav udarac. Vrdoljak, koji je danas očito došao samo sa špicom (i to onom starom), osim dodavanja špicem, opalio je i par udaraca. Jedan prolazi golmana, ali neka čudna čarolija – vjerojatno prokletstvo male dvorane – zadržava balun u terenu pa se golman snalazi i kupi ga. Pokušavamo i s golman-igračem, ali presporo, predugo, bez odlučnosti. U kraj jos jedan zivi balun, Livaja u padu pogadja spojnicu, ali ni to nije nesto kao sto zvuci ali valja spomenuti kao pokusaj u okvir gola. Zadnje sekunde – aut uz crtu, mi praktički stali i potonuli, protivnik gura za konačnih 3:0 (b.b.).

Dojam je da se utakmica još igra – mi ne bismo zabili gol. Sve što smo radili, sve što smo šutali, išlo je sporo, daleko ili krivo. Igra nije bila loša, falilo je detalja, ali za sastav koji se skupio – sve je bilo korektno. Gol nas jednostavno neće. Mi se mučimo za priliku, a kad protivnik zabije – izgleda kao da igraju iza sebe na igralištu.